Projekt “Kratki spoj – umjetničko istraživanje”

KRATKI SPOJ je umjetničko istraživanje, koje se odnosi na pojedinačne kratke susrete umjetnika, s ciljem upoznavanja, dijeljenja i istraživanja umjetničkih praksi i metoda rada, razvijanja dijaloga i razmjene iskustva svog djelovanja. „Kratki spoj” je istovremeno i proces i tema ovog istraživačkog procesa, odnosno, početna postavka za susret i suradnju umjetnika jest da je umjetničko istraživanje metoda za upoznavanje i istraživanje umjetničkih praksi koje proizlaze iz samog susreta. Dakle, na “meta” razini umjetnici promišljaju, analiziraju i stvaraju svoj radni susret. Istraživanje o istraživanju, rad o radu.

„Pouka mojih istraživanja nije bila da se bilo kakav oblik može pojaviti kao rezultat […] povratne sprege, ali su mi ona pokazala da sam ušao u mnogo bogatiji svijet mogućnosti nego što sam to očekivao.“ (Douglas Hofstadter: Čudnovata petlja sam ja)

Rezultat susreta nije finalna umjetnička produkcija, već upoznavanje umjetnika, koje je pokretač jednog dugoročnijeg dijaloga, edukacija suradnika kroz razmjenu ideja (learning by exchange), bolja povezanost i razumijevanje za drugačije umjetničke pristupe i prakse, što u konačnici može dovesti do začetka zajedničkih ideja, koje se kroz budućnost mogu realizirati u daljnu umjetničku suradnju.

PETRA HRAŠĆANEC

Rijeka, 30.07.2018.

“meeting people is easy” kaže naslov dokumentarca jednog meni jako dragog benda… iako nema nikakve veze s ovom temom iskoristit ću ga kao uvod.

Danas upoznajemo ljude preko tragova koje ostavljaju u virtualnoj stvarnosti, načina na koji sami sebe produciraju ili izmišljaju na društvenim mrežama ili preko mozaika informacija koje su nam dostupne u različitim formatima. Slično je sa živom izvedbom. Ona je posredovana informacijama koje su vizualne, tekstualne i te informacije su zapravo nastale ne bi li pozvale ljude na iskustvo koje pruža živa izvedba. To što smo dobili informacije o tome kakva je predstava ili što netko radi ne znači da imamo iskustvo izvedbe niti iskustvo nekog živog čovjeka.
Ono što zapravo želim reći je da upoznati se s nekim uživo (čak i s nečijim radom) ima neizmjerno puno više slojeva percepcije i mišljenja od onoga koji nam nudi fast food informiranje preko interneta. Pogotovo kada se radi o nečemu što u svom glavnom fokusu ima tijelo. Znam da postoje mnoge prakse verbaliziranja neke umjetničke misli gdje autori namjerno izbjegavaju susret sa živim materijalom ipak mislim da će i u takvim praksama obraćanje uživo uslijediti kao logičan dodatak u svrhu proširenja uvida.
Jedna od glavnih stvari koja mi je ostala u sjećanju nakon našeg kratkog spoja bila je pitanje KAKO? i to na puno različitih levela (tjelesnih, kompozicijskih, produkcijskih, osobnih). Pitam se kako je zapravo jednostavno stvoriti sliku o nečijem glavnom umjetničkom pitanju kada je ta osoba prisutna i pitam se da li to ima veze s činjenicom da razgovaramo o tijelu (osobnom, društvenom, političkom, pedagoškom, autorskom). Iako ne znamo točno o kojim tehnologijama rada pričamo jer nemamo iskustvo samog rada na njima svejedno možemo naslutiti da tok misli je više ili manje blizak samoj ideji stvaranja koju obje hranimo.
Zvučat će banalno možda ali to je kao putovanje. Doći u neku zemlju i upoznati ljude, vidjeti kako gledaju na vrijeme i kako ga koriste, zapamtiti možda samo što se dešavalo sa svijetlom i oblacima ili pospremiti jedan novi miris koji se došuljao na ulici. To će na kraju biti u iskustvu pojam koji vežem za ime tog grada. Na isti način gledam na plesnu umjetnost i na ljude s kojima surađujem unutar te iste. Zbog istih tih mirisa i svijetla im se vraćam. A bez tijela ništa.

MATIJA FERLIN

Sanvičenta, 31.07.2018.

“Choreography is a way of writing. I don’t write with pen and paper but by composing in space and time.” — Mette Edvardsen

Ivana Kalc, prijateljica i kolegica iz Rijeke javila se prije godinu dana s idejom da budem dio njezinog istraživačkog projekta “Kratki spoj” koji se odnosi na pojedinačne kratke susrete umjetnika, s ciljem upoznavanja, djeljanja i istraživanja umjetničkih praksi i metoda rada, razvijanja dijaloga te dokumentiranja, prezentiranja rada javnosti. Dogovorili smo datum, proveli dan u intenzivnom dijalogu preko kojeg smo koliko nam je vrijeme omogućilo upoznali jedan drugoga i napravili ono za čime težimo manje više svi plesni umjetnici, posebice oni koji djeluju i žive van Zagreba, a to je jedan oblik ujedinjenja. Jedan spoj. Dijalog, toliko prijeko potreban na domaćoj sceni.

Kao što je i praksa većine umjetnika koji se bave umjetničkim istraživanjima, Ivana je imala potrebu dokumentirati te spojeve u pisanom obliku. Moguće da se radilo o želji da se isti materijalizira ili je možda razlog nastajanja dokumenta lakše pravdanje sredstava tj. suočavanje s financijerima kojima je materija, članak, publikacija, knjiga ipak dokaz da se spoj dogodio.
Svaki put prije nego li moji prsti krenu koncentrirano tipkati po tipkovnici u mojoj se glavi javi snažan otpor, ta nemogućnost da misli artikuliraš i prevedeš u pisani oblik na način na koji si naviknut da prevodiš pokret. Suveniri traume mucanja postanu opet vidljivi. Znao sam stajati pred školskom pločom i znajući odgovor u svojoj glavi usta mi nisu dopuštala da ga odgovorim. Profesor iz zemljopisa rekao bi: no Ferlin? Hoćemo li? Odgovor je bio “Atlantik”. I bio je točan ali je ostao neizgovoren. Da barem Atlantik počinje s slovom K ili B. Godinama sam bio nijem pred samoglasnicima. Iako je mucanje davno nestalo, danas tu istu nijemost svjedočim pred pisanjem. Posebice pred pisanjem o svom radu. Posebice pred pisanjem o svom radu bez konkretnog pitanja. Bez napada branim se pitanjima koje ponavljam u sebi u nadi pronalaska sadržaja koji će ispuniti ove redove: Što to nedostaje u mojem radu da još mora biti ispisano? Zašto se od mene očekuje da je pisanje eseja nešto za što bih ja uopće bio kompatibilan? Zašto se pisanje tretira kao alat koji je svakom umjetniku dostupan, kao nešto što lako izlazi iz rukava, kao nešto što je svakome u njegovom umjetničkom habitusu dostupno?

“We feel we are under constant pressure to overproduce. As soon as we finish one project we are already being asked what the next project is. It seems there is a natural, unspoken assumption that what an artist does is produce a never-ending supply of works that fulfill an equally never-ending series of empty slots within various institutions, projects and structures.” — Jacob Wren

Pišem sljedeće:
Odbijam pisati o metodologiji rada.
Odbijam pisati crtice o radu.
Odbijam pisati o procesima,
a
zahvaljujem svima onima, a njih je malo, koji drže olovku dostojanstveno i artikulirano i koji su svojim radom doprinijeli mojem stvaralaštvu.
Abecednim redom:
Goran Ferčec,
Ame Henderson,
Katja Praznik,
Jasna Žmak
i dr.

ANA KREITMEYER

Rijeka, 14.09.2018.

Bilješka za “Kratki spoj”: Pokušaj za iskorak od poznatog”

Upute za bilješku

stvori vrijeme i prostor
nikako ne radi u autu
baci se u akciju
nikako ne čekaj da počneš
imaj ideju što radiš
nikako nemoj napraviti nešto drugo
opusti se
bilo je ovako:
Pritisak. Piljim u prazan papir. Ne ide. Krenem, skrenem, okrenem na drugu stranu, poveselim se, razočaram se.
Želim naprijed. Nada. Volja. Želja.
Opet prazan papir, opet novi početak. Krećem.
Prvi korak, drugi, treći. Krenulooo je!
Entuzijazam.
Zvoni telefon, pauza.
Opet ispočetka. Prvi korak, drugi korak, treći.
Preispitujem.
Dvojba.
Mislim. Radim.
Napetost.
Opet ispočetka. Nova prilika, nova mogućnost, novo trenje. Nervoza.
I dalje.
Opet pokret, koreografija, ali bez napretka.
Da li je ovo moguće?
To je to.
Opet ispočetka. Koncentracija, nova želja, novi smjer. Ide mi.
Veselje.
Pauza.
Kuda dalje?
Na početak. Gledam naprijed. Ne vidim ništa. Vratim se unazad, i ponovo na istu točku.
I iznova, još jednom, krenem naprijed. I pokušam drugačije.
Ne mičem se s mjesta, pauziram napeto, napinjem se, propinjem se, i skok!
Neizvjesnost, uzbuđenje, ubrzanje. Smisao.
I tako u krug.

BRUNO ISAKOVIĆ

Rijeka, 06./07.10.2018.

Susreti sa svojim ljudima, sa onima s kojima dijeliš iste interese, zadovoljstva, sa ljudima koje cijeniš i za koje smatraš da su bitan dio zajednice koju gradiš. Susreti s onima u čijem se radu želiš ogledati i zajedno preispitati sumnje, uspjehe i poraze. Zajedništvo tih trenutaka zaustavlja vrijeme i postavlja upitnik umjetničkom djelovanju i mislima koje su prije imale svoj kraj i točku. Ta su stara, nova i uvijek ista pitanja, polazište i rezultat istraživanja koje mi se nametnulo prilikom susreta sa Ivanom u Rijeci.
Pitanja o kreativnim procesima i autorstvu, načinima rada, povezivanja sa ljudima, i mogućnostima koje si kao umjetnik stvaraš.
Na koji se način povezuješ sa širom zajednicom te kako doprinosiš svojim kreativnim radom trenutku u kojem djeluješ?
Što je potrebno?
Koliko smo zapravo autonomni, a koliko je naš umjetnički rad simptomatična reakcija na svijet oko nas i koji to društveni mehanizmi već sami po sebi definiraju putanje naših umjetničkih inspiracija?
Zašto svoj rad ponekad namjerno stavljam prostor angažiranog djelovanja odgovarajući na političku situaciju?
Da li je sloboda u umjetničkom djelovanju definirana samo odlukom da se izostavimo od trenutnih silnica u društvu i koliko je uopće moguće u potpunosti sebe izmaknuti u svoj stvaralački svijet?
Susret poput ovoga u gradu Rijeci, gdje sam imao priliku provesti cijeli dan sa Ivanom i nanovo preispitati neke mehanizme i procese umjetničkog djelovanja, nanovo i jasno isprepliće moj rad sa širim kontekstom društva u kojem djelujem. Hvala ti Ivana 🙂

SELMA BANICH

Zagreb, 04.11.2018.

Nedjelja je. Ivana i ja sjedimo ispred «Svete Mati Slobode» na Jarunu. Traje misa. Dajemo si posljednje upute. Kad ljudi polako krenu kapati napolje, ona će mi ispričati njihovu priču. I priču o teretu njihove vjere.

«Raj duše»
…
Za djevojku koja se jako lijepo obukla jer za Boga samo najbolje. Kao kad se ide u teatar.
Za gospođu koja već godinama dolazi u crkvu i zna cijelu misu napamet. Kupuje crkvene novine i čita. I onda s njima po zimi loži peć.
Za roditelje čija djeca idu zajedno u vrtić.
Za dečka koji je cijelu misu prosjedio vrteći ključeve od auta u ruci.
I za bračni par koji svake nedjelje sudjeluju u crkvenom zboru.
Za ženu čija mama boluje od raka.
Za gospođu čiji je muž alkoholičar.
Za samohranu majku. I za usamljenog muškarca koji živi s mamom.
Za djevojku koja nema nikakvih problema u životu. I koja u crkvu dolazi zahvaliti Bogu za to.
Za gospođu koja je došla s kišobranom, a otišla bez njega.
Za baku koja se križa istim pokretom već pedeset pet godina. Koreografiju je naučila od svoje mame i svoje bake.
Za medicinsku sestru koja je ovaj tjedan asistirala pri sedam abortusa.
I za gospođu koja voli popiti vinjak.
Za bračni par koji slovi za intelektualce ove zajednice.
Za ženu koja krivi druge za svoj sjebani život.
I za gospođu koja misli da je čovjek osuđen na patnju i jad.
Za djevojku koja ne može naći posao unatoč tome što je poslala preko sto pedeset molbi. I za njezinu mamu koja joj je dala novac da kupi nove adidaske.
Za mladu majku koja će na pola puta izgubiti vjeru u Boga.
Za svećenika koji voli knjige.
I za slijepu ženu koja vidi aure.
Za ženu koja voli životinje, hrani sedam mačaka i živi u maloj garsonjeri u suterenu.
Za slučajnu prolaznicu.
…
Pomolimo se.